Reportaža objavljena u Katoličkom tjedniku 45/2023, str. 22-24, 12. studenoga 2023., autora Josipa Vrička.
Naime, taj je, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski uzor-mladić kazivao: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“
U prošlosti se čitavo područje današnjeg Klobuka nazivalo Šiljevištima. Štoviše, u popisu župa zaostroškog samostana u Dalmaciji i u Hercegovini od 2. travnja 1599., to se rodno mjesto časnog sluge Božjeg Petra Barbarića spominje kao potpuno samostalno naselje. A kad smo već kod (daleke) povijesti, kažimo i kako je Klobuk rodno mjesto i ustaničkog vojvode u ustanku hercegovačke raje protiv osmanske vlasti 1875. – 1878 don Ivana Musića.
Iz Sarajeva se do Ljubuškoga stiže za nešto manje od tri sata vožnje po, u ovu ranu jesen, uglavnom, za bh. uvjete, dobroj cesti. Udaljenost je to od 164 kilometra, a onda još preostaje petnaestak minuta do Šiljevišta – toga uistinu pitoresknoga kraja glasovita zbog rodne kuće travničkoga sjemeništarca koji je umro na glasu svetosti: Petra Barbarića. Nju je unuk njegova brata – Stanko temeljito obnovio prije 20-ak godina, izgradio niz popratnih sadržaja te ga tako učinio oazom spokoja i molitve, koje već godinama posjećuju mnogobrojni hodočasnici. Nekoliko tjedana prije smrti, u rujnu 2020., Stanko je Barbarić cjelokupno imanje darovao travničkom sjemeništu, zapravo Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi Petrovo rodno mjesto bilo zajedničko upravo s onim u Travniku. Slijedom čega je, onda, ekonom Nadbiskupskog sjemeništa Petar Barbarić don Josip Dedić, koji zajedno s ravnateljem toga sjemeništa preč. Željkom Marićem skrbi o ovoj zadužbini, bio i naš domaćin.
Veleposlanik u Božjem kraljevstvu
No, prije nego don Josipu damo riječ, podsjetimo na nezaboravnu Petrovu rečenicu: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti!“ Kazao je to, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski-uzor mladić. I nema nikakve dvojbe kako su ove riječi nadahnule i Stanka Barbarića koji je rođen u istoj kući gdje i sl. Božji Petar.
„Iako je dugo živio i radio u inozemstvu, sa sobom je uvijek nosio i prakticirao ono što je stekao u roditeljskoj kući – svakodnevnu jutarnju i večernju molitvu. Nikad ih nije propuštao te se uvijek obraćao Bogu preko Petra i, kako je svjedočio, davno je zaključio kako je on njegov veleposlanik u Božjem kraljevstvu. Zbog toga je bio uvjeren kako je sve što je stekao u životu, postigao na zagovor sluge Božjega Petra Barbarića“, kazuje nam naš domaćin dok obilazimo kapelicu u Petrovoj rodnoj kući koju je 14. listopada 2021. blagoslovio kardinal Vinko Puljić. Zapravo, u svojoj je tadašnjoj propovijedi kardinal pojasnio zašto je Petar na putu svetosti, ali – neizravno – zašto je i njegov rođak Stanko odlučio na ovakav način uzvratiti na Božju milost.
„… U svakoj obitelji gdje se istinski odgaja da Božja bude na prvom mjestu, da su Božje zapovijedi važnije od svih svjetskih sila, to je sigurna škola za rast u svetosti. Da on to ovdje nije primio, ne bi u Travniku umro na glasu svetosti. Da nije ovdje bila kuća molitve, ne bi on postao ovo što je postao. U svakoj kući gdje se istinski moli, gdje se istinski vjeruje, gdje se Božja drži, lako Bog pozove“, tumačio je kardinal Vinko, i sam navijestivši kako će tijekom svojih umirovljeničkih dana rado boraviti u Šiljevištima i moliti u Petrovoj kapelici.
Odobrenje pape Franje
Važno je podsjetiti kako je papa Franjo 18. ožujka 2015. potpisao odobrenje da vatikanska Kongregacija za kauze svetaca objavi dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Barbarića. Time je dovršen prvi i najvažniji dio procesa za beatifikaciju, koji je započeo još 1938. i trajao, s prekidima zbog objektivnih razloga, 77 godina!
Ovim se dekretom potvrđuje da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke krjeposti vjeru, ufanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne krjeposti razboritost, pravednost, umjerenost i jakost i njima pridružene krjeposti. Od sada pa do beatifikacije Petar Barbarić nazivat će se ČASNI sluga Božji(latinski: venerabilis).
„Iz svih dokumenata koji su bili predstavljeni Kongregaciji, službeni teolozi koji su ih proučavali uvjerili su se i zaključili kako je Petar Barbarić stvarno u svome kratkom životu vršio kršćanske krjeposti na herojski način i da može biti proglašen blaženim ako se ispuni i drugi uvjet, a to je jedno čudo. Odnosno, to je priznanje vatikanske liječničke komisije jednog čudesnog uslišanja, znanstveno neobjašnjiva, koje se treba dogoditi po Petrovu zagovoru“, svjedočio je prošle godine za naš portal nedjelja.ba vicepostulator kauze časnog sl. Božjeg Petra Barbarića p. Ante Topić.
A za Petrovu beatifikaciju, kaže nam don Josip, moli se svakoga četvrtka ovdje u Šiljevištima i brojni njegovi štovatelji ne dvoje kako će nekoga skoroga dana njihove molitve biti uslišene. Zašto (baš) četvrtak? Petar je, uz pomoć svojega učitelja Tomislava Vuksana, 1889. primljen u travničko sjemenište i odmah postao istinskim svjetlom, a ubrzo je u svojoj rodnoj župi Sv. Marka u Klobuku osnovao i Bratovštinu Gospine krunice. Razbolio se, nažalost, od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. u Travniku. Bile su mu tek 23 godine!
Komunistički progonitelji
Njegovi su posmrtni ostatci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. I odmah su mu počeli brojni – i ne samo katolici! – hodočastiti. Nije se to, dakako, poslije Drugog svjetskog rata svidjelo komunističkom režimu, pa su Petrovo tijelo zakopali u blato, zazidali ga, kako bi ga skrili od vjerujućega naroda. Kada je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo je tijelo čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, preneseno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve Sv. Alojzija u Travniku.
I kad smo (već…) spomenuli komunističke progonitelje, valja se sjetiti i drugoga Barbarića, fra Marka na čijem su spomeniku postavljenom ispred zajedničke im rodne kuće uklesane proročke riječi: „Sve će nas fratre poubijati.“ Fra Marko je to kazao sedam dana prije negoli će osvetnički Titini partizani izvršiti pokolj širokobrijeških fratara. Naime, ti su mrzitelji vjere – upamćeni i po pjesmi: „Nosim kapu sa tri roga, i borim se protiv Boga“ – 7. veljače ’45. uzeli nemoćnoga Marka s posmrtne postelje, ubili, spalili i zatrpali s još 11 subraće u ratnom skloništu na Širokom Brijegu.
„Zapravo, ovdje u Petrovoj kapelici vjernici, nerijetko i skupine svakodnevno mole. Četvrtkom, istina, napose. Kada je riječ o skupinama, uistinu dolaze, kazao bih, iz cijeloga svijeta. Čemu u stanovitoj mjeri pogoduje i blizina Međugorja. I inače geografski smo na dobru položaju; od Mostara smo udaljeni 26 kilometara, od Makarske 55, od Splita 120 te Dubrovnika 130 kilometara. Obično svaka skupina ima svoga svećenika, tako da su mise i molitva krunice na brojnim svjetskim jezicima. Održavaju se i duhovne obnove – a, evo, za studeni najavile su nam se časne sestre nekoliko družbi iz Zagreba. A posebno su nam dragi gosti djeca Stanka Barbarića, sin Boško i kći Dragica, koji često dolaze u rodni kraj svoga oca“, pripovijeda don Josip navješćujući velike planove na 40 hektara impresivna imanja koje je uistinu prava – ne samo duhovna! – nego i prirodna oaza. Rijetko gdje u Hercegovini se oko može, čak i kada je ljeto iza nas, nagledati gotovo za ovo podneblje začudna zelenila.
Mada, treba kazati kako ljubuški kraj ima više plodnih nizina: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje… Dakako, pogoduje i umjerena sredozemna klima, a netko je izračunao kako je ovdje 2 300 sunčanih sati godišnje. Tako je i nas u drugoj polovici listopada dočekao zapravo pravi ljetni dan, na komu su – odmah smo ih spazili – uživali i razigrani konji, začetak buduće ergele u ovome nekoć i stočarskome kraju. Uostalom, i Petar se Barbarić iz Šiljevišta u Travnik na školovanje zaputio na konju.
Čudo u Splitu
Budući da je zanimanje hodočasnika golemo i sve veće, ovdje će se uskoro graditi i hodočasnički dom, iako je već i sada na raspolaganju nekoliko vrlo udobnih soba u dvije (gostinske) kuće. O svemu, baš kao i kuhinji i ostalomu što je potrebito gostima, skrbe četiri djelatnika – od toga dvoje mještana. Imaju dosta posla jer gostima i hodočasnicima na raspolaganju je i bazen. No, reporterska ekipa Katoličkog tjednika nije imala sreće, zatvoren je nekoliko dana prije našega dolaska. Međutim, don Josip nas je pozvao da dođemo u lipnju iduće godine…
„Svake godine proizvedemo 20 tona krumpira, mladog ljubuškoga, u plastenicima uzgajamo voće i povrće i sve to za travničko sjemenište i za potrebe Šiljevišta. A ovdje, hvala Bogu, sve obilato uspijeva. Posadili smo i 400 stabala maslina, pa će, eto, biti i maslinova ulja. Već sada smo samoodrživi, a u budućnosti možemo samo rasti. Uz to, svakako je važno kazati i kako uvijek imamo dovoljno (svoje!) vode. Vodimo računa doslovce o svakoj kapi kišnice koju spremamo u veliki spremnik nalik bazenu. To nam omogućava da sami proizvodimo struju, što, dakako, u značajnoj mjeri smanjuje troškove. Zato i velim da smo već sad samoodrživi“, svjedoči ekonom Dedić i sam ne dvojeći kako je samo pitanje dana kada će sl. Božji Petar Barbarić biti proglašen blaženim.
Uostalom, čudo koje je nužno za pozitivan ishod postupka njegove beatifikacije, prvog, dakle, mogućeg blaženika Hrvata iz Hercegovine, dogodilo se u – Splitu! Tijekom 1970-ih majka petogodišnjeg dječaka oboljela od cerebralne paralize zamolila je za pomoć u molitvi isusovce sa splitskog Manuša. Nedugo nakon toga u crkvi Presvetog Srca Isusova organizirani su molitveni susreti obitelji, redovnika i novaka, a sada već pokojni pater Josip Kukuljan predložio je da se za ozdravljenje mole Petru Barbariću. Molitva im je bila uslišana i milost se dogodila! Petogodišnji dječak, potpuno oduzet i bez mogućnosti govora, počeo se oporavljati te je u crkvi i prohodao. „Liječnici u splitskoj bolnici ostali su šokirani kada su napravili CT mozga i uvidjeli kako je atrofija nestala i kako se mozak oporavio. To je u medicini jednostavno nečuveno! Dječak, sad već odrastao čovjek, i dalje živi u Splitu, a živ je i liječnik koji ga je od djetinjstva liječio i koji je bio svjedok njegova ozdravljenja te je to i posvjedočio. Na potvrdu je dječak išao i dva puta u Italiju gdje su ga pregledavali“, svjedočio je u ljeto 2012. vicepostulator kauze za beatifikaciju sluge Božjeg Petra Barbarića pater Božidar Nagy Slobodnoj Dalmaciji, dodajući kako je bilo još puno slučajeva uslišanja molitava upućenih Barbariću, no ovo čudo je izabrano za proces beatifikacije.
Lijepo bi bilo, i za to vrijedi moliti, da se i Petrova beatifikacija i kanonizacija Bl. Alojzija Stepinca dogode uskoro; Jer, zagrebački je kardinal Barbarića nazivao „divnim mladićem“. Koji, dodajmo, i današnjim mladima može biti uzorom, pa i zbog toga kako je spojio svoje dvije velike ljubavi – rodnu Hercegovinu i Bosnu u kojoj je svjedočio svoj put svetosti.
Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Barbarića
Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svojega vjernog slugu Petra i daj da po njegovu uzoru sve više ljubimo tvoje Presveto Srce i vjerno ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i Majko naša Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom od Boga da tvoje odabrano dijete bude uskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen.
Kušač duhana koji nikad nije pušio
Stanko Barbarić je uistinu živio dajući sebe za rodni kraj. Prije gradnje kompleksa u rodnome selu obnovio je grobnicu sl. Božjeg Petra Barbarića u Travniku. Može se kazati kako je veći dio svoje goleme imovine, koju je stekao radeći u Americi ali i u Velikoj Britaniji, uložio u svoju domovinu – i u Hercegovinu i u Bosnu. Osim što je bio iznimno uspješan, poslovni je životopis Stanka Barbarića i zanimljiv. Radio je, naime, kao kušač duhana, a nikad nije pušio.
Na Zapadu je, također, stekao i poslovni duh koji (možda) da je ovdje živio, ne bi. Inzistirao je na samoodrživosti svoje zadužbine, pa je uz ino posadio velike površine smilja. Prije negoli će preminuti, u rujnu prošle godine, kazao je kako dok je živ, „Petrovo svetište“ ne treba brinuti za financije.
No, don Josip nam kaže kako je, pripremajući se za odlazak na bolji svijet, ostavio sredstva za miran život cijeloga kompleksa. A i baštinici se drže njegove logike – samoodrživosti.