Hercegovina, zavičaj Sluge Božjeg Petra Barbarića, nije samo kršna, kako je obično nazivaju. Rječica Trebižat daje cijelu zapadne Hercegovine zelenilo, plodnost, svježinu i ovaj divni vodopad, koji se nalazi tik do škole u Veljacima. Petar je kao đak osnovne škole često snatrio pred ovim pjenušavim slapovima.
Ova zemljopisna karta pokazuje mjesta koja su vezana uz Petrov život. Petar se rodio 19. Svibnja 1874. u zaselku Šiljevištima, župe Klobuk. U Veljacima je bio u osnovnoj školi, u Vitini trgovački pomoćnik kod trgovca Ante Babića, u Ljubuškome je htio postati pisar, ali ga je Božja Providnost odvela u Bosnu, u Travnik u tamošnje sjemenište.
Petrov otac Ante i majka Kata bili su bogobojazni i pobožni ljudi. Imali su 5 sinova, najstariji od njih postao je franjevac fra Marko Barbarić, i 4 kćeri. Otac Ante Barbarić bio je upravitelj dobara Osman – Bega Kapetanovića. Krasan je to bio čovjek, neusiljen u ophođenju i s biskupom i s fratrom. Bio je gostoljubiv i darežljiv, vedar, spreman na šalu. Suseljani su ga poštivali i voljeli. I Petrova majka Kata je imala vrsnih osobina. Bila je dobra, u kući držala dobar red, djecu poučavala u kršćanskom nauku. Okolni svijet ju je štovao jer je rado davala bijednicima i jer je djecu krasno odgajala. Petar se dobro okoristio majčinim vrlinama. U njega ćemo kao i u majke naći istu ozbiljnost, razboritost i blagost.
Kamena čatrnja u Šiljevištima koju je izgradio Petrov otac Ante. Ona je bila obiteljski zdenac, vrelo neophodno potrebno za život čitave obitelji i njihove stoke. Voda je u Hercegovini velika dragocjenost, zato je i prostrana i duboka čatrnja veliko bogatstvo.
Petar je kršten šesti dan po rođenju, tj. 25. svibnja u Klobuku. Tada je krsna voda izbrisala s njegove duše stanje izvornoga grijeha, i dala mu po milosti božanski život. On je postao Božje dijete, i to zauvijek, jer je jedan od, možda, rijetkih koji je svoju krsnu nevinost sa sobom u grob ponio, ili još bolje, u blaženu vječnost.
Petrovo djetinjstvo bilo je lijepo, sretno i veselo. Petrov brat Ivan svjedoči o njemu: „Iz male dobe bio je Petar veseljak. U njegovu društvu bilo je uvijek veselo“. Bilo je to razdoblje divne bezbrižnosti koja još ne poznaje teške životne probleme, jer ako za dijete i nastanu neki problemi, ono je sigurno da će ih već riješiti otac i majka. Zato dječje čelo ne poznaje bora ni lice brazda, koje su znak tereta života. Zato je djetinski pogled tako vedar i smiren, a usta nasmijana.
Velik dio svoga djetinjstva proživio je Petar kao pastir čuvajući stado svome ocu. Bio je pobožno i vjerno pastirče. Kad – god bi ujutro istjerao stoku na pašu, u jednoj mu ruci štap, a u drugoj krunica. U pastirskoj torbici na ramenu nosio bi hranu za tijelo i dušu: komad kruha i koju knjižicu.
kod „Grabova vrela“ Petar bi pojio svoje blago. Teško je bilo i njemu i stoci za suhih godina, kad dođe nema gotovo ni za lijek, pa je treba daleko tražiti.
Ovako danas izgleda kuća u kojoj se rodio Petar Barbarić. Građena je od kamena kao i sve tadašnje kuće u Hercegovini. U njoj je Petar proveo sretne dane bezbrižnog djetinstva. Ona je za njega bila i prva škola molitve i vladanja u obitelji i u društvu. Mali svijet u kojem je odrastao velik značaj.
U proljeće g. 1886. otvorila je općina Veljaci osnovnu školu. Među prvim učenicima koji se prijaviše za školu bio je Petar Barbarić. Kuća mu je bila od škole sat i po daleko, pa ipak mu nije bilo mrsko što je danomice dva puta morao prevaliti preko brda i potoka taj tegotni i mučni put. Na putu se nikad nije s drugom djecom svađao ili prepirao. Jednoga zimskoga dana bila je strahovita bura i mećava i on je jedini došao u školu. Njegov bi učitelj često znao reći da nikada nije imao tako dobra, poslušna i razborita učenika. Uz svoju darovitost i marljivost za 2 godine svršio je 4 razreda osnovne škole s izvrsnim uspjehom.
Svršivši osnovnu školu Petar je živo želio nastaviti nauke, ali roditelji ga dadu u trgovinu u dobru kršćansku obitelj Babića u Vitini, koja se s njima vrlo lijepo pazila. Isprva mu je bilo veoma teško knjigu zamijeniti metrom, ali znajući dobro da sada valja tako, prione svojom dušom uz novu dužnost. U trgovini je domala pokazao veliku vještinu. Zbog toga je i gospodar imao veliko povjerenje u njega. Lujo Mišetić svjedoči o njemu: „Bio je marljiv i okretan za posao. Stari Babić otiđe u kafanu i ostavi na njemu dućan. Povjerljiv mu je bio, a Petar je bio vrlo ponizan i uljudan“.
Soba u Petrovoj rodnoj kući kako izgleda danas. U slijepom prozoru u zidu poviše kreveta Petar je držao knjige.
U Petrovoj rodnoj kući kao i u svim drugima obavljala se zajednička obiteljska molitva s brojnim preporukama. Bila je to prava molitva vjernika, u kojoj se molilo za Svetog Oca Papu u Rimu, za biskupa u Mostaru, za rasplođenje svete vjere Isukrstove, za duše u čistilištu, za obraćenje tvrdokornih grešnika, za sretnu smrt, da Bog čuva stado od vuka i hajduka, za putnike da sretno stignu na cilja svoga putovanja. Pred samo spavanje pokoji bi predmolitelj i ovako formulirao molitvu: „Sačuvaj nas, Bože, od kuge, gladi, vojske, od bjesna pseteta, od zle žene oblasti!“ Večernja se molitva nije nikad propuštala, ni onda kad je tijelo bilo najumornije. U takvom molitvenom ozračju Petar bi završavao svoje dane i prolazio na zasluženi počinak do izlaska sunca, da dan opet započne ovakvom molitvom: „Gospodine svemogući Bože, koli si me osvitku ovoga dana priveo, tvojom me moći čuvaj, da u ovaj dan ništa ne sagriješim, već vas dan upravljam na opsluženje tvoje svete riječi, sve svoje izgovore, misli i djela“!
Gazda Babić Petra bi i posinio i ostavio mu dućan u baštinu, jer nije imao djece. Ali Pero je čeznuo za knjigom. Nije za nje bila trgovina. Pouzdavajući se u svoj lijepi rukopis pokuša postati pisarom u Ljubuškom. Na svoju ruku napisa molbu i odnese je nikom drugom nego ljubuškom pisaru. Ovaj omete Petrin pokušaj – Nema izlaza. Ali dobri Bog otvorio mu je svoje putove, koji su bili daleko bolji i dalekovidniji nego njegovi.
Travničko sjemenište počelo je primati đake, pa je otac rektor otposlao na župnike i učitelje pisma nek mu predlože marljive i pobožne dječake. Učitelj Vuksan sjeti se svoga đaka Petra Barabrića i stade mu tumačiti što je vanjski svećenik, jer prije par godina nije bio za to da bi postao franjevac. Petra je neki čudni žar spopao. Hoće. 12. srpnja 1889. napiše molbu u sjemenište, da bi milostivo bio primljen u taj zavod.
Petrovu molbu preporučio je Travničkom sjemeništu 16. Kolovoza 1889. i mostarski biskup Fra Paškal Buconjić.
Petrova je molba pozitivno rješena i on je 24. Kolovoza 1889. S ocem pošao na konju put vezirskog Travnika. Put ih je vodio prema Kupresu te onda kroz Kupreška vrata prema Eugojnu dok napokon sretno i zdravo ne dođoše.
Već prve godine Petar je bio uzor sjemeništarac i đak, a takav je ostao do konca života. Na kraju svake godine kod svečanog dijeljenja nagrada dobio je uvijek prvu nagradu, jer se u naukama mimo druge odlikovao.
Da se Petar isto tako isticao i u pobožnosti dokazuje činjenica što je već u prvom razredu protiv običaja bio primljen i izabran za prefekta đačke Marijine kongregacije, kojoj je bio ures. Kad je već bio bolestan, doživio je veliku radost da je njegova draga Kongregacija dobila novu krasnu zastavu, koju je 6. rujna. 1896. svečano blagoslovio đakovački biskup glavni Strossmayer. Šest dana pred smrt Petar je obećao ocu Puntigamu da će u nebu moliti za procvat. Marijinih Kongregacija. Sve to dokazuje da je bio Marijin zbornik čitavim svojim bićem.
G.1891. svečano se proslavio u Travniku jubilej sv. Alojzija, zaštitnika Travničkog sjemeništa. U tom slavlju sudjelovao je i Petar Barabrić. 13. Rujna iste godine poslije svečane svete mise razvila se gradom veličanstvena procesija u kojoj su 4 bogoslova nosila kip sv. Alojzija. Na svršetku procesije mladež je u crkvi obnovila krsni zavjet. I Petar se veselio slavlju u čast zaštitnika mladeži, a svom je dušom molio i želio da ostane vjeran svom krsnom zavjetu. Alojzijevom vjernošću i beskompromisnošću. Alojzijeva proslava u Travniku u Petrovoj je duši ostavila neizbrisivi trag. Od tada je Alojzije postao njegov naročiti duhovni prijatelj i miljenik.
Petar Barbarić vanredno je štovao i Srce Isusovo. Učeći je vazda imao pred sobom na stolu sliku Srca Isusova. Obavio je takozvanu milosnu devetnicu devet prvih petaka. Apostolskim žarom radio je za pobožnost Srcu Isusovu i u sjemeništu i u svom zavičaju na praznicima. Širio je Glasnik Srca Isusova. Da su se jedne godine na isti Glasnik pretplatili gotovo svi gojenci druge divizije, njegova je zasluga. Glasnik Srca Isusova smatrao je glavnim sredstvom za proširenje u unapređenje pobožnosti Srcu Isusovu.
Lurdska spilja nekada na sjemenišnom igralištu u Travniku. I Petar je pred njom često molio, a Gospin kip kitio. Kad je valjalo u svibnju naročito iskitit lik Majke Božje, nitko nije bio radosniji i revniji od onih koji bi brali cvijeće za Gospin vijenac. Osjećaje svoga srca je i u pjesme „premiloj si Majci“ slio, kako je nazvao dragu Gospu.
Nakon V. razreda Petar je poduzeo sa svojim starijim prijateljem, onda savršenim osmoškolcem putovanje Bosnom, Slavonijom i Dalmacijom. Iz Travnika odoše u Zenicu pa dolinom rijeke Bosne u Žepče sve do Doboja. Skrenuše tada u Derventu, Bosanski Brod, odavle u Đakovo pa preko Našica u Požegu. Odavle odoše u Banja Luku. U Mariji Zvijezdi trapisti ih lijepo primiše. Tu se Petar ispovjedio kod jednog trapiste što latinski, što njemački, što hrvatski, a ispovjednik je bio Slovenac. „Bila je to, dakle ispovijed u 4 jezika“, veli sam Petar.
Iz Banja Luke krenuli su kroz kanjon Vrbasa u Jejece. To je bio najteži dio puta, jer se tada tek probijala cesta. Razgledavši zanimljivosti kraljevskoga Jajca krenuše prema jugu put Splita.
Prepun dojmova, obogaćen novim spoznajama Petar je svojim velikim ferijalnim putovanjem pokazao koliko je volio prirodu i njezine čarobne ljepote. Putujući pješke mogao je sve ljepše vidjeti i doživjeti. Bilo je naporno, ali se isplatilo.
Petar je u jednome školskom sastavku pod naslovom „Gizdelin“ duhovito opisao mladenačko kicošenje. „Pogledajte tog gizdelina! Gle, kako se iskitio kao papiga. Vlasi sredinom glave razdijelio, da se već iz daleka vidi bijela brazgotina, kao da srebreni potočić sredinom glave teče. Izađe li on katkad za čas iz društva, ode u kakav zakutak, izvadi zrcalo, naravna svoju kosu, zavrne brčiće, kane koji put iz drage si bočice, te se opet iznova namaže… Oh jadnoga gizdelina, ne zna čovjek bi li ti se rugao ili te žalio!“
Kad je Petar jednom putovao iz Travnika kući na praznike, svratio se u Mostaru s više travničkih đaka u jednu gostionicu u kojoj je bilo odlične gospode. Jedan je od njih u mlađim pridošlicama prepoznao odmah travničke đake te im izrekao vatrenu rodoljubnu zdravicu po hrvatskom običaju, u kojoj je između ostaloga rekao: „Kao što se cvijet okreće prema suncu, tako mi vaši prijatelji gledamo na vas čekajući željno da i nama već jednom sine žuđena zora…“ Izrekavši zdravicu podigao je čašu u čast svih krajeva gdje se ori hrvatska riječ i gdje zvuči hrvatski glas, istaknuvši pri tom da svijet ostaje na mladima. Petrovi kolege namignuli su mu da se u ime svih zahvali na tako vatrenim riječima. On je ustao te rekao: „Hvala vam, gospodo, na lijepim, prijateljskim riječima i iskrenim željama! Istina je da nam bez rada i truda nema spasa, a niti boljitka milom nam narodu; ali je istina i to da bez vjere nema napretka, nema sreće, nema blagostanja. Palača bez temelja, srušit će se, narod bez vjere propast će: bez katoličke vjere nema trajna opstanka ni nama Hrvatima. Zato hoćemo li koristiti svome rodu, budimo nepokolebivi pobornici i zatočenici svete naše djedovske vjere!... Ako ustreba branimo i krvlju vjeru za koju su lijevali krvlju vjeru za koju su lijevali krv i oci naši! Stoga, braćo, baš u mladeži treba da se ukorijeni i utvrdi vjera, da mladež bude njome proniknuta i za nju oduševljenja. Tek tada se može nadati sreći i boljitku naroda…“
Barbarić se bio pretplatio i na časopis „Balkan – jedinstvu i bratskoj slozi“, koji je izlazio u Zagrebu od g. 1896 – 1901 pod uredništvom dra Aleksandra Brestyenskoga, uvjerenog katolika, rodoljuba i veliko dobrotvora Hrvatskog sveučilišta. Taj časopis Barbarić je rado čitao i studirao pa se i preko njega utvrđivao u svojim ekumenskim vidicima i željama. Sigurno da mu je i to pomagalo razvoju zdravoga domoljublja, koje nije bilo prema nikome agresivno.
Petar je već u IV razredu gimnazije osjetio bol života. Te godine srušila se ona na njega poput velike lavine i pritisla ga. Slijedio je udarac za udracom, jedan teži od drugoga. iste godine umrla mu je dobra baka koja ga je tako voljela, umrle su mu čak tri sestre, a vrhunac žalosti bila je još i smrt drage i nezaboravne majke. I sve se to dogodilo u njegovoj odsutnosti, jer zbog slabih prometnih veza nije mogao kući da se isplače na grobu onih koje su mu bile tako drage. Utjehu je tražio u vjeri i molitvi. Sam je kasnije priznao u povjerljivosti ocu Puntigamu: „Onda oćutjeh prvi put, i to na čudnovat način, koliko je možna milost Božja. Što sam se više molio, to se i veća utjeha prelijevala u moje grudi tako da mi ni suza potekla nije. Istom poslije, kad sam se povratio kući i vidio kako je sve pusto, navriješe mi suze na oči…“
Travnički đaci na „teferiču“. To je bio izlet na visoku Vlašić planinu, gdje su se obično pekli na ražnju janjci. Đaci bi ondje ostali čitav dan u radosti i zabavi. Bio je to jedan od onih dana, koji su se dugo pamtili i prepričavali.
Na uskrsni utorak g. 1896. Na šetnji sjemeništarci pokisoše do kože. Kiša se prometnula u mećavu. Petra uhvatila poslije toga neka tajna zlobna ognjica. Morao je u sjemenišnu bolnicu, gdje je proveo više od 10 nedjelja. Bio je većinom vremena izvan kreveta, no groznice nije nestalo. Po savjetu kućnog liječnika pođe na praznike kući u svoj zavičaj, gdje je liječnik u Ljubuškom pronašao da su bolesniku bolesna pluća, osobito lijeva strana, tako da bi se nj, doista, moglo bojati. Čuvši travnički rektor da se bolesnik kod kuće slabo osjeća pozva ga u sjemenište.
Petar se i u bolesti stalno držao dnevnog reda. Ustajao bi u šest i četvrt, pri čem bi ga strašni kašalj mučio a oblačenje vrlo umaralo. Obavio bi jutarnju molitvu i prisustvovao u crkvi svetoj misi. Vrativši se u sobu sjeo bi na naslonjač i umoran promatrao Spasitelja na križu, što je visio na zidu. Preko dana čita, moli se Bogu ili spava. Kadšto ode u vrt ili u kapelicu. Uza stube ići bila mu je prava pokora, no kad je dobio štap bilo mu je nešto lakše.
U rano proljeće g. 1897. već je dobro znao kakovo mu je stanje. Prijatelju Kelavi, koji ga poziva na mladu misu, piše: „Pitaš me, jesam li za put. Jesam, brate ali – kako mi se čini – za drugi, na drugu stranu. Ali naše strane (Hercegovina) teško da me više vide, a ja njih još manje. To ti velim kako se ja ćutim, no u Boga je sve moguće. Moja je bolest već znatno krenula na gore. Desna mi je strana prije bila zdrava, ali odavno je prešlo već i na desnu stranu. Još se nekako na nogama držim… Imao bi još koješta, ali pustimo sve u ruke Božje. Ja se ponovno preporučujem u molitve, da mi Bog dade ustrajnu odanost u njegovu svetu volju.“
10. travnja 1897. Kućni liječnik nakon pregleda bolesnika dao je izjavu: „Bolesnik je tako oslabio da će jedva kojih 14 dana poživjeti, a mogao bi i sutra umrijeti. „Petar se nije prestrašio, makar da je liječnik bio u strahu za njega. Zato je uveče pobožno i smireno primio sakrament bolesničkog pomazanja.
13. Travnja Petra je čekalo veliko iznenađenje: došlo je dopuštenje isusovačkog provincijala da ga prima u Družbu Isusovu, da može položiti tri redovnička zavjeta iz pobožnosti, te da može nositi isusovačko odijelo… Bog je tražio žrtvu njegova mladoga života. On ju je prinio, a formulirao ju je redovničkim zavjetovanjem. Time je sve dao Gospodinu.
15. Travnja, na Veliki četvrtak nešto poslije 14 sati Petar je obujmio i privinuo na blijede usne pruženo mu raspelo. Pri potpunoj svijesti ponavljao je za ocem Putnigamom čine vjere, ufanja, ljubavi, kajanja i razne strelovite molitve. Posljednja riječ koju je još mogao izgovoriti bila je: „Isuse!“ S njome je izdahnuo. Na Veliku Subotu svečano je pokopan uz zvuk uskrsnih zvona.
Dana 20. Svibnja 1935 izvađeni su smrtni ostaci Sluge Božjega Petra Barbarića s travničkoga groblja na Bojni. Ma da je bio 38 godina u zemlji lijes je bio potpuno sačuvan. Kad je bio otvoren, nađen je kostur posve sačuvan s prekrštenim rukama, na kojima se vidjelo među prstima i nešto sasušena mesa. Kosa je bila sačuvana sva. Talar, čarape, krunica, sve je bilo u dobrom stanju. Htjelo se da se prijenos obavi posve tiho, no Travničani su ipak saznali što se sprema i u dugoj povorci koračali su do sjemenišne crkve sv. Alojzija. Da se mrtvački sanduk što bolje sačuva odnijet je na ramenima, a travnički građani putem su se upravo otimali da ga nose. Poslije podne u tri sata postavljen je u novi metalni lijes i položen u ogranku podzemnog hodnika koji se odvaja od podruma i seže uz temelje crkve do oltara Srca Marijina. Na zidu u crkvi između oltara i ispovjedaonice postavljena je spomen – ploča.
Na praznome Petrovu grobu na Bojni dugo je godina ovao bijeli ljiljan simbol njegove nevinosti. Kasnije je prenesen u vrt maloga sjemeništa na Bašbunaru, gdje je cvao i tamošnje sjemeništarce na Petrove vrline podsjećao. Odlaskom isusovaca iz Travnika nestalo je ljiljana, ali nije nestalo Petrove uspomene. Štoviše, ona je iz godine u godinu sve življa.
Tijelo Sluge Božjega uklonile su nepoznate ruke s mjesta gdje je počivalo pod sjemenišnom crkvom, i do danas ne znamo gdje je i što je uopće s njime -? No taj žalostan čin nije umanjio Petrovo štovanje koje se i dalje nastavlja. Narod počinje dolaziti na Petrov prazni grob na Bojni, osobito na Petrovo. Na tome je mjestu podignut i lijep mramorni spomenik. Danas se ozbiljno radi oko Petrove beatifikacije. Sve što je dosada o Petru napisano, pa i ovaj filmin diktirala je ljubav kako prema Petru tako i prema mladeži, osobito onoj po sjemeništima, koja u njemu ima sebi bliska, dostiživa i dohvatljiva junaka. Petar je naš, Petar je jednostavan i zato je nam je tako blizak. Krist nam ga je dao, primimo ga kao njegov dar mladeži! Njegove vrline ni danas ništa ne gube od svoje vrijednost, nego naprotiv dobivaju, jer su nam i danas potrebne ako želimo da nam mladež bude dobra, pouzdana i zdrava. Kako se nitko ne rađa, već postaje dobar, uzori dobrote uvijek su dobro došli. Jedan je od njih i Petar Barbarić.
