PETAR U VIRTUALNOM TRENDU ‘GHIBLI SVIJETU’
Što je Ghibli filter? Studio Ghibli je legendarni japanski animacijski studio kojeg su 80-ih godina prošlog stoljeća osnovali tri japanca Hayao Miyazaki, Isao Takahata i Toshio Suzuki. Ghibli je kultni status stekao ručno crtanim animacijama koje su postale prepoznatljive u cijelom svijetu. Donosim nekoliko slika:
Dragi štovatelji Časnog sluge Božjeg Petra Barbarića! Dana 15. travnja navršava se 128. godina kako je preminuo Božji ugodnik novak – skolastik Družbe Isusove Petar Barbarić. Donosimo opis njegovog blaženog prijelaza i nekoliko misli o blaženoj smrti. Što dolazi nakon … Nastavi čitati Petrova smrt na dan Kristove ljubavi
Učenici KŠC “Petar Barbarić” iz Travnika marljivo su se proteklih mjeseci pripremali likovno literalnom izložbom prigodom 150. obljetnice Petrova rođenja i dana škole.
Kšc „Petar Barbarić“ – Osnovna škola Travnik, u okviru obilježavanja Dana škole, raspisao je literarno-likovni natječaj za učenike osnovnih škola „Stazama Petra Barbarića“.
Povjerenstvo za odabir likovnih radova činile su nastavnica Kristine Vidak i učiteljice Ivanka Filipović i Irena Lovrić. Na natječaj je pristiglo ukupno 29 radova. Povjerenstvo je odabralo sljedeće najbolje radove:
Povjerenstvo za izbor najboljih literarnih radova činili su: Vanja Stipić-Maslić, prof. (predsjednica Povjerenstva), Ivana Zekić, prof. (član) i Ivan Volić, prof. (član). Nakon isteka vremenskog roka, Povjerenstvo je vrednovalo pristigle radove te su donijeli sljedeću Odluku o izboru najuspješnijih:
Čestitamo svim nagrađenim učenicima i njihovim mentorima.
U nastavku donosimo tekst nagrađenih literarnih radova i nagrađene likovne radove.
1. mjesto
Staze
Stazama Petra Barbarića
Koraci kroz vrijeme nas vode.
Kroz gustu šumu i zelene livade
Na putu radosti i slobode.
Staze su prepune legendi i priča
O životu i radu tog poniznog bića.
Svaki korak donosi novu sliku
I dušu ispunjava radošću o njegovu djelu i liku.
Petar Barbarić, plemenit i snažan
Njegova hrabrost zauvijek živi.
Svaki čovjek na putu dobrote
Njemu se beskrajno divi.
Autor: Lana Radoš, 7.d
2. mjesto
Život je kratak
Život je kratak
Poput leta lastavice,
A neki ga žive
Kao da će trajati zauvijek
Nemoj se bojati
Tuđih mišljenja
I poprijekih pogleda
Jer život je kratak
Uradi što želiš,
Reci što hoćeš,
Ostvari snove
Jer život je kratak
Idi u školu,
Čak i po najvećem snijegu
Poput Petra Barbarića
Jer život je kratak
I kad si na dnu, otvori srce
Neka se svijetom tvoja ljubav prolije
Jer život je kratak
Autor: Laura Tomić, učenica VII. D razreda
3. mjesto
Obične dužnosti
Ljudi trebaju izvršavati svoje male dužnosti jer kada ne bi željeli ili bi ih izbjegavali, život im ne bi imao smisla. Sve bi se pretvorilo u jedan veliki nered. Kako možemo očekivati išta ako smo lijeni, bezbrižni i ne obavljamo svoje svakodnevne zadatke.
Svi smo kao mali dobijali svoje prve dužnosti pa tako i ja. Bili su to zadatci za velike dječake. Kao stariji brat morao sam čuvati mlađu sestru kada bi na kratko bili odsutni roditelji. Osjećao sam se odgovorno i u meni je rastao taj osjećaj iz dana u dan. Sve je bilo odlično jer tada nisam imao puno obveza. Igrali smo se i uopće nismo imali problema ili briga. Sada u tinejdžerskim godinama postajem odgovorniji i zreliji, a pomaganje roditeljima postaje svakidašnja dužnost. Naravno, kakvo bi to bilo djetinjstvo kada ne bi bilo problema poput ulaska u loše društvo, ali i onih ljubavnih. Osnovnu školu polako završavamo i svi ćemo poći svojim putem. Počinjemo se pronalaziti u stvarima koje vidimo, zamišljamo sebe u budućnosti i pokušavamo planirati svoj život. Dužnosti nam se povećavaju. Kada završimo srednju školu, morat ćemo donijeti važnu odluku za svoju budućnost. Hoćemo li početi raditi ili nastaviti školovanje. Ako upišem neki fakultet, upoznat ću mnogo ljudi, proživjeti nove doživljaje, putovanja, živjeti punim plućima. Sjećam se da mi je jednom otac rekao da mu je to najbolji dio života, ali da je bilo raznih nezgoda. Spomenuo je jednu izreku koju pamtim i danas: „Mladost-ludost”. Kroz te godine učimo razne stvari što će nam kasnije trebati. Za sada sam sretan sa sobom. Završavam osnovnu školu s osmijehom na licu. Roditelji su mi uvijek govorili da nije važno kakav sam učenik, nego im je najvažnije da sam, zdrav i sposoban razmišljati svojom glavom.
Zamislite svijet bez obveza, kada ljudi ne bi vršili svoje male svakodnevne dužnosti. Mislim da bi se planet pretvorio u životinjsko carstvo koje bi samo sebe uništilo za kratko vrijeme. Sluga Božji Petar Barbarić temeljito i istinski je živio, a svaku obvezu je s ljubavlju ispunio. Nadam se da ću i ja uspjeti vršiti svoje male i svakodnevne dužnosti uz puno ljubavi i strpljenja.
Autor: Darian Pašić, 9.a Kšc Travnik
Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predvodio je u nedjelju, 19. svibnja 2024. u sjemenišnoj crkvi sv. Alojza Gonzage, koja je nalazi u sklopu zdanja KŠC-a “Petar Barbarić” u Travniku, misu zahvalnicu u prigodi obilježavanja 150. obljetnice rođenja sl. B. Petra Barbarića. Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio je propovijed naslovljenu „Vršenje svakodnevnih dužnosti najkraći je, najlakši i najpouzdaniji put u nebo“ koju prenosimo u cijelosti.Točno na današnji dan prije 150. godina, 19. svibnja 1874., rođen je Časni sluga Božji Petar Barbarić. Bilo je to u utorak uoči svetkovine Duhova u naselju Šiljevišta, u mladoj župi Klobuk, koja je bila osnovana samo godinu dana prije toga, a kršten je sutradan nakon te svetkovine, u ponedjeljak 25. svibnja iste godine.
I.
Svetkovina Duhova, koja je dan rođenja Isusove Crkve, smještena je, dakle, između Petrova rođenja i njegova krštenja. Uoči Duhova je kao čovjek ušao u svijet ljudske zajednice. Tada je prvi put udahnuo i vjerojatno zbog toga također prvi put zaplakao, kao što to čine uglavnom sva novorođena djeca, i sigurno je svojim rođenjem obradovao roditelje i cijelu obitelj. A nakon Duhova udahnuo je krsnu milost Krista Spasitelja. Tim je pak činom ušao u svijet kršćanske zajednice Isusovih učenika i u njoj nastavio primati Božju riječ i ostala sredstva i znakove posvećenja kojima se, kako svjedoče kroničari njegova života, rado i često služio. I ne samo da je Božju riječ rado slušao i znakove posvećenja često primao, već je to, što je mnogo važnije, vršio na vrlo plodonosan način, jer je njegov život bio gladno i žedno polje koje je rado primalo Božje sjeme i rosu njegove milosti, pa je njegovo djelovanje, razmišljanje, suglasje i suradnja s Isusovim naukom donosilo brojne duhovne plodove.
Iako je već mnogo puta i u različitim prigodama bilo rečeno i napisano, čini se također potrebitim i prikladnim u ovoj svečanoj prigodi, a posebice u ovoj crkvi u kojoj se Petar često molio i u kojoj počivaju njegovi zemni ostaci gdje čekaju uskrsnuće, ponoviti i podsjetiti da je uzoran zemaljski život ovoga mladića, nakon iznenadne i tada neizlječive bolesti, završio u Travniku 15. travnja 1897. A kako kažu stari kalendari, ovih dana konzultirani kao i u primjeru krštenja, bilo je to na Veliki četvrtak, uoči Isusove muke, smrti u uskrsnuća, što je opet vrlo znakovito jer je to dan u koji je Krist ustanovio sakramente Euharistije i svetoga reda svećeništva u kojemu je Petar, nakon školovanja i priprave, namjeravao provesti svoj život.
II.
Petar je u Travnik radi školovanja i priprave za svećenika došao u jesen 1889., kad mu je bilo 15 godina, i ondje ostao još njih sȁmo sedam i pol. A kad je umro, među onima koji su ga poznavali vladalo je rašireno uvjerenje, da je na bolji svijet otišao mladić, kojemu će vrata raja biti širom otvorena jer je svoj život provodio nasljedujući primjere svetaca. Takvo uvjerenje okoline, u kojoj je Petar živio, za posljedicu je imalo i vrlo brza javna usmena i pismena očitovanja o njegovoj svetosti, pa se, na temelju njegova glasa svetosti od 1938. do 1943. u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu vodio redovni informativni postupak. Nakon toga je, zbog prekida nakon Drugoga svjetskog rata, slijedio dodatni biskupijski postupak od 2003. do 2007., a pravnu valjanost tih postupaka priznala je Kongregacija za kauze svetaca 2. veljače 2008.
Nakon završenoga biskupijskog postupka, i nakon što su, nakon toga, pripravljeni drugi redoviti i propisani spisi za potrebe nastavka postupka za beatifikaciju, koji se vodi u Rimu, u Kongregaciji za kauze svetaca raspravljalo se, prema uobičajenim normama koje vrijede i primjenjuju se za svakoga kandidata za oltar, o tomu je li Sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju te je 27. svibnja 2014. održan poseban skup teologa savjetnika. Plod toga je da su svi sudionici na redovnoj sjednici Kongregacije 3. ožujka 2015., kojoj je predsjedao kardinal Angelo Amato, potvrdili da je Sluga Božji u herojskom stupnju posjedovao teološke kreposti vjere, nade i ljubavi te u jednakom stupnju također njima pridružene stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.
III.
Nakon što je postupak, koji je vođen u Rimu, završen na pozitivan način, tadašnji pročelnik Kongregacije za kauze svetaca o svemu je izvijestio papu Franju te, pošto je ocjenu Kongregacije primio i prihvatio, Papa je 18. ožujka 2015. dao objaviti: „Potvrđuje se da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke kreposti vjeru, nadu i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i njima pridružene stožerne kreposti razboritost, pravednost, umjerenost i jakost.” I odredio je Papa istovremeno da se ovaj dekret objavi. No, to nije bio kraj posla već je to bio tek treći, sretno završeni, nastavak postupka za proglašenje blaženim.
Naime, prema crkvenim propisima, da bi bilo koji kandidat za oltar, koji nije mučenik, mogao biti proglašen blaženim, osim dokazanoga herojskog stupnja vršenja kreposti, potrebno je nepobitno dokazati, vođenjem još jednoga posebnog postupka, da se, po zagovoru upravo toga kandidata za oltar, zaista dogodilo čudo. To jest da je Božje milosrđe svojom čudesnom intervencijom u tom slučaju izravno odgovorilo na zagovor konkretnoga kandidata za oltar tako što se, protivno svim pravilima prirode, zbio neki događaj ili se, protivno svim zakonima medicinske struke i njezinim pravilima liječenja, dogodilo neobjašnjivo ozdravljenje od neke bolesti na način koji se može objasniti samo izravnim zahvatom svemogućega Boga u tom konkretnom slučaju.
U ovom času, dakle, još se čeka upravo taj četvrti nastavak postupka za proglašenje blaženim Petra Barbarića i njegov sretan završetak. A dotle, na osnovu općeg uvjerenja koje postoji o njegovoj svetosti, zadaća je svih nas, žive Isusove Crkve, moliti da se čudo dogodi i dokaže nepobitnim dokazima u zahtjevnom postupku.
IV.
Kao odgovor na pitanje: Na čemu se zasniva uvjerenje da je Petar provodio svetački život i što je uvjerilo Kongregaciju za kauze svetaca i samoga papu Franju da proglase kako je Petar kršćanske kreposti posjedovao u herojskom stupnju?, neka posluži dio dekreta kojim je to proglašeno. U nemu se kaže: „Petar je bio odličan đak i uzoran u svemu. Provodio je redoviti običan sjemenišni život, ali s puno točnosti, marljivosti i savjesnosti. Vidjelo se na njemu svakodnevno da savjesno surađuje s milošću Božjom. Bio je potpuno poslušan odgojiteljima i profesorima s puno poštovanja i poučljivosti, a prema su-drugovima uvijek društven i spreman pomoći. Bio je pravo svijetlo sjemeništa. Ozbiljno se pripremao za svećeništvo. Svoj duhovni profil Sluga Božji je najbolje izrazio u onoj svojoj čuvenoj rečenici: ‘Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraći, najlakši i najpouzdaniji onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.’
Posebna karakteristika njegove duhovnosti bila je velika pobožnost prema Srcu Isusovu. Širio je tu pobožnost ne samo kod svojih drugova nego ponajviše u svome rodnom kraju i župi. Isto tako je štovao Blaženu Djevicu Mariju i molio joj krunicu svakodnevno od najranijega djetinjstva. Nabavljao je od kuće velike količine krunica, davao ih blagosloviti u Travniku i obogatiti oprostima, a onda ih slao u zavičaj potičući sve na marijansku pobožnost.
Pokazivao je veliku revnost u apostolatu i među školskim kolegama a još više dok je preko praznika boravio kod kuće. Poučavao je i djecu u katekizmu i odrasle u vjerskim istinama, poticao ih na molitvu ili je zajedno s njima molio. Zanimao se za misije i pretplatio se bio i na jedan misijski časopis.
Petrova ljubav prema Crkvi i Vrhovnom svećeniku posebno je došla do izražaja u rujnu 1895. godine. Sluga Božji pokrenuo je tada inicijativu, uz suglasnost poglavara, da se i Travničko sjemenište solidarizira s cijelim kršćanskim svijetom i dade zadovoljština Kristovu namjesniku zbog javnih uvreda koje su mu tadašnje državne vlasti nanosile. (..)
U proljeće 1896. teško se prehladio nakon jednoga zajedničkog izleta. Dobio je smrtonosnu bolest tuberkulozu pluća. U bolesti je pokazivao savršeno predanje u volju Božju i divan primjer strpljivoga podnošenja bolesti.”
Odnosno, snažna je i jednostavna poruka primjera Petra Barbarića, da je vršenje svakodnevnih dužnosti jedini ispravan način konkretnih odnosa s Bogom i ljudima, izgradnje boljega svijeta te je zato najkraći, najlakši i najpouzdaniji put u nebo. ktabkbih
U nedjelju, 19. svibnja, u sjemenišnoj crkvi Sv. Alojzija Gonzage u Travniku, održano je zahvalno misno slavlje u prigodi 150. godišnjice rođenja sl. Božjeg Petra Barbarića. Svetu misu predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić u koncelebraciji 22 svećenika, među kojima je bio i ravnatelj Katoličkog školskog centra te rektor sjemeništa preč. Željko Marić, travnički dekan preč. Josip … Nastavi čitati Travnik: Proslava 150. obljetnice Petrova rođenja
Promocija autobiografije p. Antona Puntigama „Kako me je Bog vodio – Doživljaji i sjećanja“ U petak, 17. svibnja u KŠC-u „Petar Barbarić“ u Travniku upriličena je promocija autobiografije p. Antona Puntigama, isusovca i profesora Nadbiskupske gimnazije u Travniku s početka 20. st. U petak, 17. svibnja 2024. u večernjim satima u auli Katoličkog školskog centra … Nastavi čitati Promocija autobiografije p. Antuna Puntigama
Primio sam poziv od vicepostulatora kauze Časnog sluge Božjega Petra Barbarića p. Ante Topića da se javim povodom 150. godina od rođenja Petra Barbarića. Rado sam prihvatio prisjećajući se svojih prvih poznavanja ovoga kreposnog mladića. Negdje 1963. godine sam čitao prvi put životopis ovog mladića. Na mene je već tada ostavio zadivljujući utisak, dok sam … Nastavi čitati Kardinal Puljić o 150. obljetnici Petrova rođenja
Ono malo više – Putevima isusovačkih velikana Kristov Stol – Misijska Europska Inicijativa i Humanitarna udruga “Ono malo više” pozivaju Vas na biciklistički maraton “Putevima isusovačkih velikana” koji će se održati od 16. -19. 05. 2024. godine. OPIS RUTE PO DANIMA: Dan (četvrtak 16.5.2024) Dan prvi – polazak u 08.00h iz Dakse i Makarske do … Nastavi čitati Ono malo više – povodom 150. obljetnice Petrova rođenja
Reportaža objavljena u Katoličkom tjedniku 45/2023, str. 22-24, 12. studenoga 2023., autora Josipa Vrička.
Naime, taj je, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski uzor-mladić kazivao: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“
U prošlosti se čitavo područje današnjeg Klobuka nazivalo Šiljevištima. Štoviše, u popisu župa zaostroškog samostana u Dalmaciji i u Hercegovini od 2. travnja 1599., to se rodno mjesto časnog sluge Božjeg Petra Barbarića spominje kao potpuno samostalno naselje. A kad smo već kod (daleke) povijesti, kažimo i kako je Klobuk rodno mjesto i ustaničkog vojvode u ustanku hercegovačke raje protiv osmanske vlasti 1875. – 1878 don Ivana Musića.
Iz Sarajeva se do Ljubuškoga stiže za nešto manje od tri sata vožnje po, u ovu ranu jesen, uglavnom, za bh. uvjete, dobroj cesti. Udaljenost je to od 164 kilometra, a onda još preostaje petnaestak minuta do Šiljevišta – toga uistinu pitoresknoga kraja glasovita zbog rodne kuće travničkoga sjemeništarca koji je umro na glasu svetosti: Petra Barbarića. Nju je unuk njegova brata – Stanko temeljito obnovio prije 20-ak godina, izgradio niz popratnih sadržaja te ga tako učinio oazom spokoja i molitve, koje već godinama posjećuju mnogobrojni hodočasnici. Nekoliko tjedana prije smrti, u rujnu 2020., Stanko je Barbarić cjelokupno imanje darovao travničkom sjemeništu, zapravo Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi Petrovo rodno mjesto bilo zajedničko upravo s onim u Travniku. Slijedom čega je, onda, ekonom Nadbiskupskog sjemeništa Petar Barbarić don Josip Dedić, koji zajedno s ravnateljem toga sjemeništa preč. Željkom Marićem skrbi o ovoj zadužbini, bio i naš domaćin.
Veleposlanik u Božjem kraljevstvu
No, prije nego don Josipu damo riječ, podsjetimo na nezaboravnu Petrovu rečenicu: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti!“ Kazao je to, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski-uzor mladić. I nema nikakve dvojbe kako su ove riječi nadahnule i Stanka Barbarića koji je rođen u istoj kući gdje i sl. Božji Petar.
„Iako je dugo živio i radio u inozemstvu, sa sobom je uvijek nosio i prakticirao ono što je stekao u roditeljskoj kući – svakodnevnu jutarnju i večernju molitvu. Nikad ih nije propuštao te se uvijek obraćao Bogu preko Petra i, kako je svjedočio, davno je zaključio kako je on njegov veleposlanik u Božjem kraljevstvu. Zbog toga je bio uvjeren kako je sve što je stekao u životu, postigao na zagovor sluge Božjega Petra Barbarića“, kazuje nam naš domaćin dok obilazimo kapelicu u Petrovoj rodnoj kući koju je 14. listopada 2021. blagoslovio kardinal Vinko Puljić. Zapravo, u svojoj je tadašnjoj propovijedi kardinal pojasnio zašto je Petar na putu svetosti, ali – neizravno – zašto je i njegov rođak Stanko odlučio na ovakav način uzvratiti na Božju milost.
„… U svakoj obitelji gdje se istinski odgaja da Božja bude na prvom mjestu, da su Božje zapovijedi važnije od svih svjetskih sila, to je sigurna škola za rast u svetosti. Da on to ovdje nije primio, ne bi u Travniku umro na glasu svetosti. Da nije ovdje bila kuća molitve, ne bi on postao ovo što je postao. U svakoj kući gdje se istinski moli, gdje se istinski vjeruje, gdje se Božja drži, lako Bog pozove“, tumačio je kardinal Vinko, i sam navijestivši kako će tijekom svojih umirovljeničkih dana rado boraviti u Šiljevištima i moliti u Petrovoj kapelici.
Odobrenje pape Franje
Važno je podsjetiti kako je papa Franjo 18. ožujka 2015. potpisao odobrenje da vatikanska Kongregacija za kauze svetaca objavi dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Barbarića. Time je dovršen prvi i najvažniji dio procesa za beatifikaciju, koji je započeo još 1938. i trajao, s prekidima zbog objektivnih razloga, 77 godina!
Ovim se dekretom potvrđuje da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke krjeposti vjeru, ufanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne krjeposti razboritost, pravednost, umjerenost i jakost i njima pridružene krjeposti. Od sada pa do beatifikacije Petar Barbarić nazivat će se ČASNI sluga Božji(latinski: venerabilis).
„Iz svih dokumenata koji su bili predstavljeni Kongregaciji, službeni teolozi koji su ih proučavali uvjerili su se i zaključili kako je Petar Barbarić stvarno u svome kratkom životu vršio kršćanske krjeposti na herojski način i da može biti proglašen blaženim ako se ispuni i drugi uvjet, a to je jedno čudo. Odnosno, to je priznanje vatikanske liječničke komisije jednog čudesnog uslišanja, znanstveno neobjašnjiva, koje se treba dogoditi po Petrovu zagovoru“, svjedočio je prošle godine za naš portal nedjelja.ba vicepostulator kauze časnog sl. Božjeg Petra Barbarića p. Ante Topić.
A za Petrovu beatifikaciju, kaže nam don Josip, moli se svakoga četvrtka ovdje u Šiljevištima i brojni njegovi štovatelji ne dvoje kako će nekoga skoroga dana njihove molitve biti uslišene. Zašto (baš) četvrtak? Petar je, uz pomoć svojega učitelja Tomislava Vuksana, 1889. primljen u travničko sjemenište i odmah postao istinskim svjetlom, a ubrzo je u svojoj rodnoj župi Sv. Marka u Klobuku osnovao i Bratovštinu Gospine krunice. Razbolio se, nažalost, od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. u Travniku. Bile su mu tek 23 godine!
Komunistički progonitelji
Njegovi su posmrtni ostatci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. I odmah su mu počeli brojni – i ne samo katolici! – hodočastiti. Nije se to, dakako, poslije Drugog svjetskog rata svidjelo komunističkom režimu, pa su Petrovo tijelo zakopali u blato, zazidali ga, kako bi ga skrili od vjerujućega naroda. Kada je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo je tijelo čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, preneseno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve Sv. Alojzija u Travniku.
I kad smo (već…) spomenuli komunističke progonitelje, valja se sjetiti i drugoga Barbarića, fra Marka na čijem su spomeniku postavljenom ispred zajedničke im rodne kuće uklesane proročke riječi: „Sve će nas fratre poubijati.“ Fra Marko je to kazao sedam dana prije negoli će osvetnički Titini partizani izvršiti pokolj širokobrijeških fratara. Naime, ti su mrzitelji vjere – upamćeni i po pjesmi: „Nosim kapu sa tri roga, i borim se protiv Boga“ – 7. veljače ’45. uzeli nemoćnoga Marka s posmrtne postelje, ubili, spalili i zatrpali s još 11 subraće u ratnom skloništu na Širokom Brijegu.
„Zapravo, ovdje u Petrovoj kapelici vjernici, nerijetko i skupine svakodnevno mole. Četvrtkom, istina, napose. Kada je riječ o skupinama, uistinu dolaze, kazao bih, iz cijeloga svijeta. Čemu u stanovitoj mjeri pogoduje i blizina Međugorja. I inače geografski smo na dobru položaju; od Mostara smo udaljeni 26 kilometara, od Makarske 55, od Splita 120 te Dubrovnika 130 kilometara. Obično svaka skupina ima svoga svećenika, tako da su mise i molitva krunice na brojnim svjetskim jezicima. Održavaju se i duhovne obnove – a, evo, za studeni najavile su nam se časne sestre nekoliko družbi iz Zagreba. A posebno su nam dragi gosti djeca Stanka Barbarića, sin Boško i kći Dragica, koji često dolaze u rodni kraj svoga oca“, pripovijeda don Josip navješćujući velike planove na 40 hektara impresivna imanja koje je uistinu prava – ne samo duhovna! – nego i prirodna oaza. Rijetko gdje u Hercegovini se oko može, čak i kada je ljeto iza nas, nagledati gotovo za ovo podneblje začudna zelenila.
Mada, treba kazati kako ljubuški kraj ima više plodnih nizina: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje… Dakako, pogoduje i umjerena sredozemna klima, a netko je izračunao kako je ovdje 2 300 sunčanih sati godišnje. Tako je i nas u drugoj polovici listopada dočekao zapravo pravi ljetni dan, na komu su – odmah smo ih spazili – uživali i razigrani konji, začetak buduće ergele u ovome nekoć i stočarskome kraju. Uostalom, i Petar se Barbarić iz Šiljevišta u Travnik na školovanje zaputio na konju.
Čudo u Splitu
Budući da je zanimanje hodočasnika golemo i sve veće, ovdje će se uskoro graditi i hodočasnički dom, iako je već i sada na raspolaganju nekoliko vrlo udobnih soba u dvije (gostinske) kuće. O svemu, baš kao i kuhinji i ostalomu što je potrebito gostima, skrbe četiri djelatnika – od toga dvoje mještana. Imaju dosta posla jer gostima i hodočasnicima na raspolaganju je i bazen. No, reporterska ekipa Katoličkog tjednika nije imala sreće, zatvoren je nekoliko dana prije našega dolaska. Međutim, don Josip nas je pozvao da dođemo u lipnju iduće godine…
„Svake godine proizvedemo 20 tona krumpira, mladog ljubuškoga, u plastenicima uzgajamo voće i povrće i sve to za travničko sjemenište i za potrebe Šiljevišta. A ovdje, hvala Bogu, sve obilato uspijeva. Posadili smo i 400 stabala maslina, pa će, eto, biti i maslinova ulja. Već sada smo samoodrživi, a u budućnosti možemo samo rasti. Uz to, svakako je važno kazati i kako uvijek imamo dovoljno (svoje!) vode. Vodimo računa doslovce o svakoj kapi kišnice koju spremamo u veliki spremnik nalik bazenu. To nam omogućava da sami proizvodimo struju, što, dakako, u značajnoj mjeri smanjuje troškove. Zato i velim da smo već sad samoodrživi“, svjedoči ekonom Dedić i sam ne dvojeći kako je samo pitanje dana kada će sl. Božji Petar Barbarić biti proglašen blaženim.
Uostalom, čudo koje je nužno za pozitivan ishod postupka njegove beatifikacije, prvog, dakle, mogućeg blaženika Hrvata iz Hercegovine, dogodilo se u – Splitu! Tijekom 1970-ih majka petogodišnjeg dječaka oboljela od cerebralne paralize zamolila je za pomoć u molitvi isusovce sa splitskog Manuša. Nedugo nakon toga u crkvi Presvetog Srca Isusova organizirani su molitveni susreti obitelji, redovnika i novaka, a sada već pokojni pater Josip Kukuljan predložio je da se za ozdravljenje mole Petru Barbariću. Molitva im je bila uslišana i milost se dogodila! Petogodišnji dječak, potpuno oduzet i bez mogućnosti govora, počeo se oporavljati te je u crkvi i prohodao. „Liječnici u splitskoj bolnici ostali su šokirani kada su napravili CT mozga i uvidjeli kako je atrofija nestala i kako se mozak oporavio. To je u medicini jednostavno nečuveno! Dječak, sad već odrastao čovjek, i dalje živi u Splitu, a živ je i liječnik koji ga je od djetinjstva liječio i koji je bio svjedok njegova ozdravljenja te je to i posvjedočio. Na potvrdu je dječak išao i dva puta u Italiju gdje su ga pregledavali“, svjedočio je u ljeto 2012. vicepostulator kauze za beatifikaciju sluge Božjeg Petra Barbarića pater Božidar Nagy Slobodnoj Dalmaciji, dodajući kako je bilo još puno slučajeva uslišanja molitava upućenih Barbariću, no ovo čudo je izabrano za proces beatifikacije.
Lijepo bi bilo, i za to vrijedi moliti, da se i Petrova beatifikacija i kanonizacija Bl. Alojzija Stepinca dogode uskoro; Jer, zagrebački je kardinal Barbarića nazivao „divnim mladićem“. Koji, dodajmo, i današnjim mladima može biti uzorom, pa i zbog toga kako je spojio svoje dvije velike ljubavi – rodnu Hercegovinu i Bosnu u kojoj je svjedočio svoj put svetosti.
Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Barbarića
Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svojega vjernog slugu Petra i daj da po njegovu uzoru sve više ljubimo tvoje Presveto Srce i vjerno ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i Majko naša Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom od Boga da tvoje odabrano dijete bude uskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen.
Kušač duhana koji nikad nije pušio
Stanko Barbarić je uistinu živio dajući sebe za rodni kraj. Prije gradnje kompleksa u rodnome selu obnovio je grobnicu sl. Božjeg Petra Barbarića u Travniku. Može se kazati kako je veći dio svoje goleme imovine, koju je stekao radeći u Americi ali i u Velikoj Britaniji, uložio u svoju domovinu – i u Hercegovinu i u Bosnu. Osim što je bio iznimno uspješan, poslovni je životopis Stanka Barbarića i zanimljiv. Radio je, naime, kao kušač duhana, a nikad nije pušio.
Na Zapadu je, također, stekao i poslovni duh koji (možda) da je ovdje živio, ne bi. Inzistirao je na samoodrživosti svoje zadužbine, pa je uz ino posadio velike površine smilja. Prije negoli će preminuti, u rujnu prošle godine, kazao je kako dok je živ, „Petrovo svetište“ ne treba brinuti za financije.
No, don Josip nam kaže kako je, pripremajući se za odlazak na bolji svijet, ostavio sredstva za miran život cijeloga kompleksa. A i baštinici se drže njegove logike – samoodrživosti.
Na groblju Bojna – župa Travnik zavjetno misno slavlje u čast apostolskih prvaka Petra i Pavla, a na imendan Časnog sluge Božjeg Petra Barbarića predvodio vicepostulator p. Ante Topić. Tom prigodom je poručio:
Svetkovina Sv. Petra i Pavla pokreće u nama mnoge misli. Ne možemo, a da se ne sjetimo Crkve koju je Isus sagradio na stijeni – Petru i čije je proširenje povjerio Pavlu. Možemo se sjetiti da su jedan i drugi bili slabi ljudi: Petar je zatajio Isusa, Pavao je proganjao Crkvu. Međutim, danas bismo željeli razmišljati o nečem drugom: Na primjeru dvojice apostolskih prvaka možemo konkretno analizirati, kako Bog voli čovjeka.
Prva karakteristika Božje ljubavi je da nas voli prije nego što smo ga mi upoznali i zavoljeli: Sv. Ivan piše: «U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe» (1 Iv 4,10). Čovjek je uvijek najprije uzljubljen – to vrijedi i u zemaljskoj ljubavi – a tek se onda rađa ljubav kao odgovor. Krist Gospodin je tako uzljubio Petra i Pavla, i sve nas.
Petar: Isus ga je ljubio prije nego što je Petar uopće čuo o njemu. Vijest o tome da su našli Mesiju donosi mu brat Andrija. Petar se ne oduševljava ponudom da ga ide vidjeti. Ali Gospodin ga je već ljubio.
Pavao: Kod njega još više dolazi do izražaja ova karakteristika Isusove ljubavi. Istina, Pavao zna za Isusa, ali bolje bi bilo da nije znao, jer mu je to znanje koristilo zato da ga proganja. A Isus ga je već tada ljubio, odabrao je i njega od vijeka, da bude izabrana posuda, apostol naroda. Isus ga od početka ljubi, prati i čeka.
Mi: I nas je ljubio prije nego što smo ga upoznali. Mora nam zadrhtati srce: ljubi nas od vijeka. Ali mi smo i spoznali tu ljubav, znamo da nas ljubi. Bog ljubi sve ljude, ali nažalost mnogi to ne znaju. Mi znamo da nas ljubi. Da me ne ljubi, ne bih postojao. Svaki čas, sad me stvara i ljubi.
Druga karakteristika Božje ljubavi jest da nas voli unatoč svemu. Kažu psiholozi da je znak prave, istinske, zrele ljubavi kad se može reći: «volim te unatoč svemu». Znači takva ljubav vidi i pogreške i slabosti drugoga. Naprotiv, nezrela ljubav je slijepa i govori: «volim te zbog ovog ili onog …». Isus je volio Petra i Pavla i sve nas unatoč svemu.
Petar: Sigurno da je Petar imao kvaliteta koje se mogle voljeti, koje su ga činile simpatičnim i dragim. Ali je imao još više takvih osobina zbog kojih je lako postajao težak i odbojan. Isus ga je ipak, unatoč svemu volio. Vidio njegove slabosti: nazvao ga je sotonom, prekorio ga je zbog nevjernosti, zbog prevelike revnosti, zbog nerazboritosti u vrtu. Ipak ga je volio. I konačno zatajenje: unatoč tome volio ga je.
Pavao: I o njemu su već ispričali svako zlo koje se o jednom čovjeku može reći. Da je bio bolestan (epileptičar), da je bio ženomrzac, da je bio težak i nemoguć sa svojim suradnicima (to lijepo opisuje Y. Yvonides u životopisu). Isus ga je ipak volio, unatoč svemu ga je ljubio.
Mi: Nama ne treba nitko dokazivati kakvi smo. Znamo svoje jade, znamo svoje iluzije u kojima živimo. Možemo se pitati, zašto nas Gospodin voli, zašto nas je odabrao, ali odgovora nećemo naći. Malo ćemo naći kvaliteta zbog kojih nas je Gospodin mogao uzljubiti. Ostaje samo veliko čuđenje: on nas ipak, unatoč svemu voli.
Treća karakteristika Božje ljubavi jest da voli ustrajno, do konca: ne prestaje ljubiti ni onda kad je čovjek slab, grešnik, nedostojan te ljubavi. Petar ga je zatajio. Gospodin ga nalazi svojim pogledom. Pavao ga je proganjao. Gospodin ga stiže svojom milošću.
Mi bježimo od njega poput Jone, ipak nas prati, nalazi, čuva i dalje ljubi ustrajno, takav je naš Gospodin.
Dragi štovatelji Časnog Sluge Božjega Petra: Primjenjujući i na Petra Barbarića Gospodinov upit sv. Petru: voliš li me više nego ovi? Petar Barbarić je izjavio: Volim umrijeti negoli se nečistim grijehom okaljati. Ali Bog nas poziva da živimo sve bujnije Božjim životom – a slava je Božja živi čovjek.
Bog nas zove na svetost, tj. na ispunjavanje Božje volje, jer Bog zna bolje što je naše pravo dobro. I Petar nas poziva na put svetosti, put tako jednostavan. On nas uči: Od svih puteva što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti. On nam je uzor te vjernosti u svagdanjim dužnostima.
Kao i Kristov prazni grob tako je i ovaj Petrov prazni grob ovdje na Bojni mjesto molitve i poticaj na razmišljanje i poziv na svetost. Molitva prodire oblake, molitva je velika moć. Otići ćemo s Petrova groba, otići s ove Kristove i naše žrtve sa željom da nasljedujemo i apostolske prvake kao i ovoga slugu Božjega i sve koji nas s najsvetijom Isusovom Majkom čekaju na cilju našega života u slavi. Amen!
