Reportaža objavljena u Katoličkom tjedniku 45/2023, str. 22-24, 12. studenoga 2023., autora Josipa Vrička.

Naime, taj je, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski uzor-mladić kazivao: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“

U prošlosti se čitavo područje današnjeg Klobuka nazivalo Šiljevištima. Štoviše, u popisu župa zaostroškog samostana u Dalmaciji i u Hercegovini od 2. travnja 1599., to se rodno mjesto časnog sluge Božjeg Petra Barbarića spominje kao potpuno samostalno naselje. A kad smo već kod (daleke) povijesti, kažimo i kako je Klobuk rodno mjesto i ustaničkog vojvode u ustanku hercegovačke raje protiv osmanske vlasti 1875. – 1878 don Ivana Musića.

Iz Sarajeva se do Ljubuškoga stiže za nešto manje od tri sata vožnje po, u ovu ranu jesen, uglavnom, za bh. uvjete, dobroj cesti. Udaljenost je to od 164 kilometra, a onda još preostaje petnaestak minuta do Šiljevišta – toga uistinu pitoresknoga kraja glasovita zbog rodne kuće travničkoga sjemeništarca koji je umro na glasu svetosti: Petra Barbarića. Nju je unuk njegova brata – Stanko temeljito obnovio prije 20-ak godina, izgradio niz popratnih sadržaja te ga tako učinio oazom spokoja i molitve, koje već godinama posjećuju mnogobrojni hodočasnici. Nekoliko tjedana prije smrti, u rujnu 2020., Stanko je Barbarić cjelokupno imanje darovao travničkom sjemeništu, zapravo Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi Petrovo rodno mjesto bilo zajedničko upravo s onim u Travniku. Slijedom čega je, onda, ekonom Nadbiskupskog sjemeništa Petar Barbarić don Josip Dedić, koji zajedno s ravnateljem toga sjemeništa preč. Željkom Marićem skrbi o ovoj zadužbini, bio i naš domaćin.

Veleposlanik u Božjem kraljevstvu

No, prije nego don Josipu damo riječ, podsjetimo na nezaboravnu Petrovu rečenicu: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti!“ Kazao je to, kako su ga krstili njegovi biografi, hrvatski-uzor mladić. I nema nikakve dvojbe kako su ove riječi nadahnule i Stanka Barbarića koji je rođen u istoj kući gdje i sl. Božji Petar.

„Iako je dugo živio i radio u inozemstvu, sa sobom je uvijek nosio i prakticirao ono što je stekao u roditeljskoj kući – svakodnevnu jutarnju i večernju molitvu. Nikad ih nije propuštao te se uvijek obraćao Bogu preko Petra i, kako je svjedočio, davno je zaključio kako je on njegov veleposlanik u Božjem kraljevstvu. Zbog toga je bio uvjeren kako je sve što je stekao u životu, postigao na zagovor sluge Božjega Petra Barbarića“, kazuje nam naš domaćin dok obilazimo kapelicu u Petrovoj rodnoj kući koju je 14. listopada 2021. blagoslovio kardinal Vinko Puljić. Zapravo, u svojoj je tadašnjoj propovijedi kardinal pojasnio zašto je Petar na putu svetosti, ali – neizravno – zašto je i njegov rođak Stanko odlučio na ovakav način uzvratiti na Božju milost.

„… U svakoj obitelji gdje se istinski odgaja da Božja bude na prvom mjestu, da su Božje zapovijedi važnije od svih svjetskih sila, to je sigurna škola za rast u svetosti. Da on to ovdje nije primio, ne bi u Travniku umro na glasu svetosti. Da nije ovdje bila kuća molitve, ne bi on postao ovo što je postao. U svakoj kući gdje se istinski moli, gdje se istinski vjeruje, gdje se Božja drži, lako Bog pozove“, tumačio je kardinal Vinko, i sam navijestivši kako će tijekom svojih umirovljeničkih dana rado boraviti u Šiljevištima i moliti u Petrovoj kapelici.

Odobrenje pape Franje

Važno je podsjetiti kako je papa Franjo 18. ožujka 2015. potpisao odobrenje da vatikanska Kongregacija za kauze svetaca objavi dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega Barbarića. Time je dovršen prvi i najvažniji dio procesa za beatifikaciju, koji je započeo još 1938. i trajao, s prekidima zbog objektivnih razloga, 77 godina!

Ovim se dekretom potvrđuje da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke krjeposti vjeru, ufanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne krjeposti razboritost, pravednost, umjerenost i jakost i njima pridružene krjeposti. Od sada pa do beatifikacije Petar Barbarić nazivat će se ČASNI sluga Božji(latinski: venerabilis).
„Iz svih dokumenata koji su bili predstavljeni Kongregaciji, službeni teolozi koji su ih proučavali uvjerili su se i zaključili kako je Petar Barbarić stvarno u svome kratkom životu vršio kršćanske krjeposti na herojski način i da može biti proglašen blaženim ako se ispuni i drugi uvjet, a to je jedno čudo. Odnosno, to je priznanje vatikanske liječničke komisije jednog čudesnog uslišanja, znanstveno neobjašnjiva, koje se treba dogoditi po Petrovu zagovoru“, svjedočio je prošle godine za naš portal nedjelja.ba vicepostulator kauze časnog sl. Božjeg Petra Barbarića p. Ante Topić.

A za Petrovu beatifikaciju, kaže nam don Josip, moli se svakoga četvrtka ovdje u Šiljevištima i brojni njegovi štovatelji ne dvoje kako će nekoga skoroga dana njihove molitve biti uslišene. Zašto (baš) četvrtak? Petar je, uz pomoć svojega učitelja Tomislava Vuksana, 1889. primljen u travničko sjemenište i odmah postao istinskim svjetlom, a ubrzo je u svojoj rodnoj župi Sv. Marka u Klobuku osnovao i Bratovštinu Gospine krunice. Razbolio se, nažalost, od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. u Travniku. Bile su mu tek 23 godine!

Komunistički progonitelji

Njegovi su posmrtni ostatci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. I odmah su mu počeli brojni – i ne samo katolici! – hodočastiti. Nije se to, dakako, poslije Drugog svjetskog rata svidjelo komunističkom režimu, pa su Petrovo tijelo zakopali u blato, zazidali ga, kako bi ga skrili od vjerujućega naroda. Kada je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo je tijelo čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, preneseno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve Sv. Alojzija u Travniku.

I kad smo (već…) spomenuli komunističke progonitelje, valja se sjetiti i drugoga Barbarića, fra Marka na čijem su spomeniku postavljenom ispred zajedničke im rodne kuće uklesane proročke riječi: „Sve će nas fratre poubijati.“ Fra Marko je to kazao sedam dana prije negoli će osvetnički Titini partizani izvršiti pokolj širokobrijeških fratara. Naime, ti su mrzitelji vjere – upamćeni i po pjesmi: „Nosim kapu sa tri roga, i borim se protiv Boga“ – 7. veljače ’45. uzeli nemoćnoga Marka s posmrtne postelje, ubili, spalili i zatrpali s još 11 subraće u ratnom skloništu na Širokom Brijegu.

„Zapravo, ovdje u Petrovoj kapelici vjernici, nerijetko i skupine svakodnevno mole. Četvrtkom, istina, napose. Kada je riječ o skupinama, uistinu dolaze, kazao bih, iz cijeloga svijeta. Čemu u stanovitoj mjeri pogoduje i blizina Međugorja. I inače geografski smo na dobru položaju; od Mostara smo udaljeni 26 kilometara, od Makarske 55, od Splita 120 te Dubrovnika 130 kilometara. Obično svaka skupina ima svoga svećenika, tako da su mise i molitva krunice na brojnim svjetskim jezicima. Održavaju se i duhovne obnove – a, evo, za studeni najavile su nam se časne sestre nekoliko družbi iz Zagreba. A posebno su nam dragi gosti djeca Stanka Barbarića, sin Boško i kći Dragica, koji često dolaze u rodni kraj svoga oca“, pripovijeda don Josip navješćujući velike planove na 40 hektara impresivna imanja koje je uistinu prava – ne samo duhovna! – nego i prirodna oaza. Rijetko gdje u Hercegovini se oko može, čak i kada je ljeto iza nas, nagledati gotovo za ovo podneblje začudna zelenila.

Mada, treba kazati kako ljubuški kraj ima više plodnih nizina: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje… Dakako, pogoduje i umjerena sredozemna klima, a netko je izračunao kako je ovdje 2 300 sunčanih sati godišnje. Tako je i nas u drugoj polovici listopada dočekao zapravo pravi ljetni dan, na komu su – odmah smo ih spazili – uživali i razigrani konji, začetak buduće ergele u ovome nekoć i stočarskome kraju. Uostalom, i Petar se Barbarić iz Šiljevišta u Travnik na školovanje zaputio na konju.

Čudo u Splitu

Budući da je zanimanje hodočasnika golemo i sve veće, ovdje će se uskoro graditi i hodočasnički dom, iako je već i sada na raspolaganju nekoliko vrlo udobnih soba u dvije (gostinske) kuće. O svemu, baš kao i kuhinji i ostalomu što je potrebito gostima, skrbe četiri djelatnika – od toga dvoje mještana. Imaju dosta posla jer gostima i hodočasnicima na raspolaganju je i bazen. No, reporterska ekipa Katoličkog tjednika nije imala sreće, zatvoren je nekoliko dana prije našega dolaska. Međutim, don Josip nas je pozvao da dođemo u lipnju iduće godine…

„Svake godine proizvedemo 20 tona krumpira, mladog ljubuškoga, u plastenicima uzgajamo voće i povrće i sve to za travničko sjemenište i za potrebe Šiljevišta. A ovdje, hvala Bogu, sve obilato uspijeva. Posadili smo i 400 stabala maslina, pa će, eto, biti i maslinova ulja. Već sada smo samoodrživi, a u budućnosti možemo samo rasti. Uz to, svakako je važno kazati i kako uvijek imamo dovoljno (svoje!) vode. Vodimo računa doslovce o svakoj kapi kišnice koju spremamo u veliki spremnik nalik bazenu. To nam omogućava da sami proizvodimo struju, što, dakako, u značajnoj mjeri smanjuje troškove. Zato i velim da smo već sad samoodrživi“, svjedoči ekonom Dedić i sam ne dvojeći kako je samo pitanje dana kada će sl. Božji Petar Barbarić biti proglašen blaženim.

Uostalom, čudo koje je nužno za pozitivan ishod postupka njegove beatifikacije, prvog, dakle, mogućeg blaženika Hrvata iz Hercegovine, dogodilo se  u – Splitu! Tijekom 1970-ih majka petogodišnjeg dječaka oboljela od cerebralne paralize zamolila je za pomoć u molitvi isusovce sa splitskog Manuša. Nedugo nakon toga u crkvi Presvetog Srca Isusova organizirani su molitveni susreti obitelji, redovnika i novaka, a sada već pokojni pater Josip Kukuljan predložio je da se za ozdravljenje mole Petru Barbariću. Molitva im je bila uslišana i milost se dogodila! Petogodišnji dječak, potpuno oduzet i bez mogućnosti govora, počeo se oporavljati te je u crkvi i prohodao. „Liječnici u splitskoj bolnici ostali su šokirani kada su napravili CT mozga i uvidjeli kako je atrofija nestala i kako se mozak oporavio. To je u medicini jednostavno nečuveno! Dječak, sad već odrastao čovjek, i dalje živi u Splitu, a živ je i liječnik koji ga je od djetinjstva liječio i koji je bio svjedok njegova ozdravljenja te je to i posvjedočio. Na potvrdu je dječak išao i dva puta u Italiju gdje su ga pregledavali“, svjedočio je  u ljeto 2012. vicepostulator kauze za beatifikaciju sluge Božjeg Petra Barbarića pater Božidar Nagy Slobodnoj Dalmaciji, dodajući kako je bilo još puno slučajeva uslišanja molitava upućenih Barbariću, no ovo čudo je izabrano za proces beatifikacije.

Lijepo bi bilo, i za to vrijedi moliti,  da se i Petrova beatifikacija i kanonizacija Bl. Alojzija Stepinca dogode uskoro; Jer, zagrebački je kardinal Barbarića nazivao „divnim mladićem“. Koji, dodajmo, i današnjim mladima može biti uzorom, pa i zbog toga kako je spojio svoje dvije velike ljubavi – rodnu Hercegovinu i Bosnu u kojoj je svjedočio svoj put svetosti.

Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Barbarića

Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svojega vjernog slugu Petra i daj da po njegovu uzoru sve više ljubimo tvoje Presveto Srce i vjerno ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i Majko naša Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom od Boga da tvoje odabrano dijete bude uskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen.

 Kušač duhana koji nikad nije pušio

Stanko Barbarić je uistinu živio dajući sebe za rodni kraj. Prije gradnje kompleksa u rodnome selu obnovio je grobnicu sl. Božjeg Petra Barbarića u Travniku. Može se kazati kako je veći dio svoje goleme imovine, koju je stekao radeći u Americi ali i u Velikoj Britaniji, uložio u svoju domovinu – i u Hercegovinu i u Bosnu. Osim što je bio iznimno uspješan, poslovni je životopis Stanka Barbarića i zanimljiv. Radio je, naime, kao kušač duhana, a nikad nije pušio.

Na Zapadu je, također, stekao i poslovni duh koji (možda) da je ovdje živio, ne bi. Inzistirao je na samoodrživosti svoje zadužbine, pa je uz ino posadio velike površine smilja. Prije negoli će preminuti, u rujnu prošle godine, kazao je kako dok je živ, „Petrovo svetište“ ne treba brinuti za financije.

No, don Josip nam kaže kako je, pripremajući se za odlazak na bolji svijet, ostavio sredstva za miran život cijeloga kompleksa. A i baštinici se drže njegove logike – samoodrživosti.

Na groblju Bojna – župa Travnik zavjetno misno slavlje u čast apostolskih prvaka Petra i Pavla, a na imendan Časnog sluge Božjeg Petra Barbarića predvodio vicepostulator  p. Ante Topić. Tom prigodom je poručio:

Svetkovina Sv. Petra i Pavla pokreće u nama mnoge misli. Ne možemo, a da se ne sjetimo Crkve koju je Isus sagradio na stijeni – Petru i čije je proširenje povjerio Pavlu. Možemo se sjetiti da su jedan i drugi bili slabi ljudi: Petar je zatajio Isusa, Pavao je proganjao Crkvu. Međutim, danas bismo željeli razmišljati o nečem drugom: Na primjeru dvojice apostolskih prvaka možemo konkretno analizirati, kako Bog voli čovjeka.

Prva karakteristika Božje ljubavi je da nas voli prije nego što smo ga mi upoznali i zavoljeli: Sv. Ivan piše: «U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe» (1 Iv 4,10). Čovjek je uvijek najprije uzljubljen – to vrijedi i u zemaljskoj ljubavi – a tek se onda rađa ljubav kao odgovor. Krist Gospodin je tako uzljubio Petra i Pavla, i sve nas.

Petar: Isus ga je ljubio prije nego što je Petar uopće čuo o njemu. Vijest o tome da su našli Mesiju donosi mu brat Andrija. Petar se ne oduševljava ponudom da ga ide vidjeti. Ali Gospodin ga je već ljubio.

Pavao: Kod njega još više dolazi do izražaja ova karakteristika Isusove ljubavi. Istina, Pavao zna za Isusa, ali bolje bi bilo da nije znao, jer mu je to znanje koristilo zato da ga proganja. A Isus ga je već tada ljubio, odabrao je i njega od vijeka, da bude izabrana posuda, apostol naroda. Isus ga od početka ljubi, prati i čeka.

Mi: I nas je ljubio prije nego što smo ga upoznali. Mora nam zadrhtati srce: ljubi nas od vijeka. Ali mi smo i spoznali tu ljubav, znamo da nas ljubi. Bog ljubi sve ljude, ali nažalost mnogi to ne znaju. Mi znamo da nas ljubi. Da me ne ljubi, ne bih postojao. Svaki čas, sad me stvara i ljubi.

Druga karakteristika Božje ljubavi jest da nas voli unatoč svemu. Kažu psiholozi da je znak prave, istinske, zrele ljubavi kad se može reći: «volim te unatoč svemu». Znači takva ljubav vidi i pogreške i slabosti drugoga. Naprotiv, nezrela ljubav je slijepa i govori: «volim te zbog ovog ili onog …». Isus je volio Petra i Pavla i sve nas unatoč svemu.

Petar: Sigurno da je Petar imao kvaliteta koje se mogle voljeti, koje su ga činile simpatičnim i dragim. Ali je imao još više takvih osobina zbog kojih je lako postajao težak i odbojan. Isus ga je ipak, unatoč svemu volio. Vidio njegove slabosti: nazvao ga je sotonom, prekorio ga je zbog nevjernosti, zbog prevelike revnosti, zbog nerazboritosti u vrtu. Ipak ga je volio. I konačno zatajenje: unatoč tome volio ga je.

Pavao: I o njemu su već ispričali svako zlo koje se o jednom čovjeku može reći. Da je bio bolestan (epileptičar), da je bio ženomrzac, da je bio težak i nemoguć sa svojim suradnicima (to lijepo opisuje Y. Yvonides u životopisu). Isus ga je ipak volio, unatoč svemu ga je ljubio.

Mi: Nama ne treba nitko dokazivati kakvi smo. Znamo svoje jade, znamo svoje iluzije u kojima živimo. Možemo se pitati, zašto nas Gospodin voli, zašto nas je odabrao, ali odgovora nećemo naći. Malo ćemo naći kvaliteta zbog kojih nas je Gospodin mogao uzljubiti. Ostaje samo veliko čuđenje: on nas ipak, unatoč svemu voli.

Treća karakteristika Božje ljubavi jest da voli ustrajno, do konca: ne prestaje ljubiti ni onda kad je čovjek slab, grešnik, nedostojan te ljubavi. Petar ga je zatajio. Gospodin ga nalazi svojim pogledom. Pavao ga je proganjao. Gospodin ga stiže svojom milošću.

Mi bježimo od njega poput Jone, ipak nas prati, nalazi, čuva i dalje ljubi ustrajno, takav je naš Gospodin.

Dragi štovatelji Časnog Sluge Božjega Petra: Primjenjujući i na Petra Barbarića Gospodinov upit sv. Petru: voliš li me više nego ovi? Petar Barbarić je izjavio: Volim umrijeti negoli se nečistim grijehom okaljati. Ali Bog nas poziva da živimo sve bujnije Božjim životom – a slava je Božja živi čovjek.

Bog nas zove na svetost, tj. na ispunjavanje Božje volje, jer Bog zna bolje što je naše pravo dobro. I Petar nas poziva na put svetosti, put tako jednostavan. On nas uči: Od svih puteva što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti. On nam je uzor te vjernosti u svagdanjim dužnostima.

Kao i Kristov prazni grob tako je i ovaj Petrov prazni grob ovdje na Bojni mjesto molitve i poticaj na razmišljanje i poziv na svetost. Molitva prodire oblake, molitva je velika moć. Otići ćemo s Petrova groba, otići s ove Kristove i naše žrtve sa željom da nasljedujemo i apostolske prvake kao i ovoga slugu Božjega i sve koji nas s najsvetijom Isusovom Majkom čekaju na cilju našega života u slavi. Amen!

Zavjetna misa u čast Časnog sluge Božjeg Petra Barbarića bit će na Petrovo, 29. lipnja 2023. s početkom u 11 sati na groblju Bojna u Travniku gdje su nekada počivali njegovi posmrtni ostaci. Svetu misu predvodi p. Ante Topić, DI,  postulator kauze Petra Barbarića.

„Bit ćemo zajedno i molit ćemo prvake apostolske sv. Petra i Pavla, mučenike, kao i časnog slugu Božjega našega Petra Barbarića, izvrsnog mladića, Božjeg miljenika i primjer mladima za sva vremena: za dar ozdravljenja duše i tijela ovog našeg naraštaja; za mir u obiteljima i među narodima; za vjernost Bogu i svome rodu kao i rodnoj grudi i zavičaju… i za mnoge druge darove i nakane. A bit ćemo i zahvalni za primljena dobročinstva kroz minula vremena“, napisao je u svom pozivu preč. Marko Mikić, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u Travniku i travnički dekan.

Obilježavanje 25. obljetnice Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ u Travniku započeto je Euharistijskom slavljem koje je predvodio nadbiskup vrhbosanski u miru kardinal Vinko Puljić, u četvrtak 11. svibnja 2023. u crkvi sv. Alojzija Gonzage u zdanju Nadbiskupskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u gradu na rijeci Lašvi.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić se najprije osvrnuo na prvo misno čitanje iz Djela apostolskih koje donosi riječi sv. Petra apostola da su iz njegovih usta i pogani čuli riječ evanđelja i uzvjerovali te primili Duha Svetoga, a spominje se i svjedočenje Barnabe, Pavla i Jakova. Podsjetio je da su apostoli, primivši Duha Svetoga, naviještali Isusa Krista, ali i da su uskoro čuli zahtjeve židovskih pristalica Isusa Krista da se pogani, koji su prihvatili vjeru u Krista Spasitelja, trebaju držati starozavjetnih zakona. Kazao je da su sv. Pavao i drugi učenici tražili od prvaka apostolskog sv. Petra da to pitanje pojasni pa Djela apostolska donose sljedeći riječi sv. Petra: „Braćo, vi znate kako me Bog od naj prvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni“ .

Kardinal Vinko istaknuo je da je sv. Petar kao glava Crkve razriješio spomenutu dilemu. Kazao je da je tijekom povijesti Crkve bilo napetosti te da ih i danas ima kao i da je u ovom vremenu uvelike poljuljan autoritet počevši od roditelja i učitelja. Izrazio je zabrinutost zbog sve većeg gubitka osjećaja za sveto. „Više nije ljudski život svet“, rekao je kardinal Vinko podsjećajući na riječi jednog pjesnika da se boji živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto. Smatra da zato ne treba čuditi što ima toliko mržnje, nasilja i laži. „Tu dolazimo na današnje evanđelje u kojem nas Isus uči: Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj (Iv 15,9-10)

„Danas ne držimo do Božje riječi. Sve drugo je važnije. Potrebno je vratiti svijest da je čovjek stvorenje Božje, da je čovjekovo dostojanstvo u tome što smo djeca Božja“, kazao je kardinal Puljić dodajući da je Isus obnovio čovjekovo dostojanstvo. „A ako budemo imali to dostojanstvo djece Božje, onda ćemo znati razlučiti što je Božje, što je ljudsko, što je vječno, što je prolazno; onda ćemo znati vrjednovati Božji zakon. Jer po tome ćemo pokazati da li Boga ljubimo“, rekao je kardinal Puljić potičući sve da se riječju Božjom utvrde u vjeri. Istaknuo je da, s ciljem utvrđivanja u vjeri, papa Leon XIII. u svojoj buli Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. odredio da se „bez ikakve odgode, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnuje pokrajinsko sjemenište za klerike, koje će odgovarati potrebama i te nadbiskupije i ostalih biskupija koje joj dodjeljujemo kao sufraganske“.

„Evo radi toga je osnovana ovakva institucija. Kada je ova zgrada napravljena, bila je najveća zgrada u Bosni i Hercegovini. A onda došli su oni koji kažu da su nas oslobodili. Pa su nas oslobodili gotovo svega što smo imali“, kazao je kardinal Vinko podsjećajući da su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata oduzele cijelu zgradu s crkvom izgrađenu u vrijeme sluge Božjega Josipa Stadlera te sakrili tijelo časnog sluge Božjega Petra Barbarića. „Narod je bio strpljiv, izdržao je sve te kušnje. A onda, nakon ovog krvavog rata, domovinskog, ponovo smo odlučili obnoviti taj duh kojeg je Stadler zacrtao u ovoj mjesnoj Crkvi. Zato smo, zahvaljujući mojim suradnicima, i biskupu Sudaru, i tadašnjem imenovanom ravnatelju Peri Pranjiću, ponovo, barem u dijelu zgrade koji nam je vraćan, otvorili Sjemenište i Katolički školski centar i nazvali ih upravo po sluzi Božjem Petru Barbariću. Hvala Bogu, tada je pronađen ispod crkve lijes Petra Barbarića kojeg smo sahranili ovdje u crkvi“, rekao je kardinal Vinko potičući sve na molitvu da časni sluga Božji Petar Barbarić bude proglašen blaženim.

Podsjetivši da su te 1998. godine započeli okupljati svakoga četvrtka u sjemenišnoj crkvi oko groba Petra Barbarića, koji je preminuo upravo na Veliki četvrtak 1897., kardinal Puljić je istaknuo da ih okuplja duh ovog časnog sluge Božjega. „Hvala Bogu, prije 25 godina ponovo smo oživjeli ovo središte zahvaljujući suradnicima i dobročiniteljima. Jer nismo mi imali nikakvih sredstava u gotovini. Za sve što smo učinili, moramo zahvaliti dobrim ljudima koji su podupirali da ponovo zaživi i škola i središte pobožnosti gdje želimo izmoliti proglašenje blaženim našeg sluge Petra Barbarića. 25 godina nije mala stvar. Kroz burne smo kušnje prošli i još se prolazi. I zahvaljujem vrijednim suradnicima koji su bili uporni i strpljivi nastojeći da ono Božje pobijedi i zahvaljujući vama, vjernicima, koji ste podržavali svojom molitvom, žrtvom i sudjelovanjem da ono što je Božje pobijedi u našim prostorima. Zato želim danas, zajedno s vama, zahvaljivati Bogu: Hvala ti Bože. Nije to naša pamet, nije to naša snaga. To je naša pouzdanje u Boga… Neka nas Gospodin odgaja svojom ljubavlju, da i mi rastemo u ljubavi i da budemo svjedoci njegove ljubavi u ovom svijetu“, poručio je kardinal Vinko u svojoj propovijedi, a prenijela ktabkbih.

Poštovani i dragi štovatelji Časnog sluge Božjeg Petra Barbarića! Na današnji dan 15. travnja navršava se 126. godina kako je preminuo Božji ugodnik novak – skolastik Družbe Isusove Petar Barbarić. Donosimo opis njegovog blaženog prijelaza prema knjizi o. J. Antolovića, Pod opancima u nebo.

Kristova  ljubav spašava čovjeka, ali njoj mora doći kao nadopuna i čovjekova ljubav prema čovjeku. To je zakon spasenja po Kristovu receptu. U njemu je aktivan i Krist i čovjek. Te misli započeše blagotvorni proces u Petrovoj duši.

Na veliki četvrtak u dva sata u zoru, Petar primi pobožno svoju uskrsnu i posljednju Pričest. Kako se osjećao slabo, zamolio je o. Puntigama da skupa s njim obavi zahvalu. Zahvaljivao je Spasitelju za sve milosti u životu, prikazao mu svoj život i smrt, obnovio redovničke zavjete i svoju kongregacijsku posvetu, a zatim je stiskao raspelo obdareno oprostima Križnoga puta.

Otkucala su i dva sata poslijepodne. Do Petrova uzglavlja sjedio je magister Oton Slavik moleći krunicu, dok je do prozora stajao o. Puntigam i molio časoslov. Najednom Pero prozbori tihim glasom: Otac! O. Puntigam poleti k njemu i upita ga što želi? Na to će on: Molitve za umiruće! O. Puntigam pruži mu križić, a Petar ga obujmi i privine na blijede usne. Pri potpunoj svijesti ponavljao je za ocem Puntigamom čine vjere, ufanja, ljubavi, kajanja i razne molitve. Posljednja riječ koju je još mogao izgovoriti bila je: ISUSE! Više nije micao usnama. O. Puntigam molio je molitve za umiruće.

U to je ušao u sobu fra Marko i o. Rektor. Za nekoliko trenutaka Petar je uzdahnuo duboko jedanput, drugi i treći put, i bio je to posljednji uzdisaj. Njegova se duša odijelila od tijela, i on je završio tijek zemaljskog života. Navršio je 22 godine, 10 mjeseci i 27 dana.

Kad su Petra obukli u isusovački talar i postavili na odar, dođoše prvi posjetioci: oci, magistri i časna braća Družbe Isusove. Sada je Pero ne samo njihov đak već i redovnički subrat. Otac Puntigam piše da su se osmoškolci kod večere jedva i dotakli jela. Svi su navaljivali da ga mogu mrtva pohoditi i vidjeti. Nije se moglo odoljeti njihovim molbama i tako uvečer neki od njih obiđoše Petra. On je ležao kao da sniva slatki san. Crte lica bile su smirene i gotovo preobražene. Nikome nije ulijevao strah, već udivljenje. Na dan Kristove ljubavi Petar je izvršio najveći čin ljubavi, prinio je žrtvu života. Zato je i zaslužio da se na njemu ispune riječi njegova prijatelja iz djetinjstva: Pod opancima će u nebo!

Od ljubavi žarke dobrom Bogu i Prečistoj Djevici Mariji. Jedne blage proljetne večeri, poletio u lijepa nebesa, da se rajskog nauživa cvijeća, od ljubavi da se rastopi, pred prijestoljem Boga svog, ko za žrtve što izgara svijeća, zapisa i posveti Aleksa Kokić.

I na kraju, dragi sadašnji i budući štovatelji, Petar je uzor i dika mladeži, ali i putokaz prema vječnoj veličini i osoba i naroda. Molimo se Gospodinu da Petar Barbarić bude proglašen blaženim i svetim da još jače zasja pred mladima cijeloga svijeta.